Skip to main content

/ O omnibusu /

Omnibus predstava Kraj svijeta u tri čina nastaje po tekstovima autorica Kristine Kegljen, Katje Gorečan i Tijane Grumić, izabranima na javnom pozivu objavljenom u sklopu projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices. Od 69 prijavljenih tekstova izabrana tri nametnula su se, osim uzbudljivim pismom u potpuno različitim, izrazito autorskim stilovima, i time što sve tri autorice nisu podlegle propozicijama javnog poziva već su uzele od njih koliko im treba da ono što je njihovo vlastito, kako Grumić piše u svom tekstu “ono naše” ostane autentično. Postojanje ovakvih javnih poziva kakav smo raspisali u sklopu Shadow Pandemic te činjenica da je poziv bio namijenjen isključivo autoricama, a da je u prilično kratkom roku stiglo čak 69 tekstova istovremeno čini ovaj javni poziv vrijednim koliko i raskrinkava vrlo oskudne mogućnosti da domaći dramski tekst u regionalnom kontekstu sigurno živi.

Kraj svijeta u tri čina počinje tekstom Kristine Kegljen “Pod suknjom”, tekstom koji iako ima naznake smještanja radnje u suvremenost, rastvara ženski univerzum koji se mogao dogoditi bilo kada u vremenu. Arhetipski odnos majke i kćeri usredotočene jedna na drugu u klaustrofobičnim okolnostima izoliranog života s nasilnikom u obitelji. Zbog toga obje, zajedno i često, pribjegavaju fantazijama u kojima se otimaju vlastitoj svakodnevici. Majka stremi slobodi, a kćer ljubavi, nečemu što, ako imamo, podrazumijevamo kao osnovno ljudsko pravo; ali nasilje koje doživljavaju iznova i iznova im to onemogućava. Osuđene na skrb o nepokretnom zlostavljaču, oviseći o njegovom biološkom ritmu razno raznih potreba, teško je odrediti kada su nešto započele, a kada završile i jesu li uopće, čime autorica stvara nelinearni poetski svijet koji nerijetko dovodi do namjerne dezorijentacije čitatelja. Majka i kćer, Zdravka i Sonja, jesu žrtve jednog nasilnika, ali ne pristaju na ulogu žrtve; one aktivno smišljaju svoj izlaz, one vještičare, kopaju i spremaju sarme.

Drugi čin je tekst Katje Gorečan “Aktivistke”, protestni postdramski manifest o poziciji kulturne radnice u suvremenom slovenskom društvu, no vrlo prepoznatljivom u kontekstu svih država članica koprodukcije, odnosno u našim posttranzicijskim društvima. Tekst, i isuviše jednostavna identifikacija, raskrinkava licemjerja naših kulturnih sredina koji su samo načelno promijenili svoj odnos prema radnicima i radnicama kao i prema ženama; raskrinkava apsurd u kojem smo se našli okruženi zlostavljačima, profesionalnim i seksualnim, koji drže najglasnije govore o pravima žena; raskrinkava paradoks novih dostupnih izvora financiranja kulture koji služe samo kao još jedan razlog za izrabljivanje. Autorica pokazuje kako je cijela feministička i radnička borba dovela do promjene javnog diskurza, ali srž je ostala jednako podla, ako ne i podlija zbog svoje kozmetičke prilagodbe, dok se realnost (i dalje) medijski konstruira.

S obzirom na to da je Katjin tekst mišljen u višeglasju i poziva na uključenje još glasova i iskustava, te na solidaran način otvara prostor i drugima, u predstavi Katjinom tekstu prethode dokumentarne scene izvođačica, radnica u kulturi, o njihovom iskustvu rada.

Posljednji čin predstave je tekst “Svet zaslužuje kraj sveta” Tijane Grumić, kojim autorica nastavlja svoje spisateljsko istraživanje neantropocentričnih perspektiva, otvarajući tekst prologom krmače koja ljudski skup proziva zbog licemjerja. Za životinje u prehrambenoj industriji, kraj svijeta je nastupio davno. A stavljajući u ravan proces pripreme odojka s “pripremom” dramskog teksta, duhovito ali primarno autoironično, autorica analizira stanje na (regionalnoj) kulturnoj sceni i neminovnost eksploatiranja vlastitog umjetničkog rada koji je rijetko dovoljan sam za sebe, a češće ovisi o sklonostima poslodavaca. Uz autoricu i svinju, tu su još i XXXX, njena majka i gazdarica zatečene negdje na početku pandemije koja je samo katalizator za osjećaj otuđenosti, problem stambenog pitanja, nesigurnih poslova u kojima se odgovornost svaljuje na radnika. Sve one susreću se i isprepliću u tekstu koji suvremenom dramskom formom priča hiperrealističan sadržaj.

Sva tri teksta imaju snažan feministički pristup zadanoj temi zlostavljanih i zanemarenih žena u pandemiji Covida – 19. Sva tri teksta, istovremeno nesvjesna jedan drugog, grade svijet ženskog otpora; otpora da bude žrtva agresivnog patrijarhalnog obiteljskog sistema, otpora da bude nevidljiva radnica u neoliberalnom kapitalizmu, otpora da se pišu linearno strukturirani tročinski tekstovi; otpora da se pišu uredni tekstovi, otpora da se piše tekst na temu zlostavljanih i zanemarenih žena u pandemiji kao da je tek tad počelo, otpora da se ovisi o javnim pozivima, otpora da treba raditi da bi se rad apliciralo da bi se rad eventualno (financijski) “nagradio”.

Nakon što su u režijsko dramaturškoj pripremi predstave, tekstovi napokon stavljeni jedan uz drugi, otvorio se uzbudljiv svijet raznih ženskih povijesti, a zapravo povijesti svake od nas, očekivanih prostora doma i prostora rada u kojima vlada ženska solidarnost i snaga, u kojem su one i radnice i žene i majke i umjetnice i vještice koje upozoravaju, svaka na svoj način, da je kraj svijeta davno nastupio, za zlostavljane, za zanemarene, za marginalizirane, za ušutkane. Koliko god smatrali da smo postigli civilizacijski napredak po pitanju humanosti, patrijarhat nije izgubio borbu nad intimnim obiteljskim prostorom, a neoliberalni kapitalizam na regionalnom prostoru dostiže vrhunac dokidanja osnovnih radničkih prava.

I Kristina Kegljen i Katja Gorečan i Tijana Grumić već su afirmirane dramske autorice, spisateljice i dramaturginje, koje nastavljaju upisivati svoje tekstove među regionalnu feminističku dramsku literaturu, i to onu stvarnu. Kao kulturna radnica, drugarica dramatičarka i dramaturginja ove predstave, smatram da su ovakvi tekstovi, kao i glasovi sve tri autorice inače, važno osnaženje i kontinuirano osvježenje. A posebno u režiji Selme Spahić koja im pristupa s poštovanjem praizvedbe, nadograđujući ih tek tamo gdje i tekst sam poziva na dijalog; te koja inzistira da ovakve priče moraju i zaslužuju biti na velikim scenama.

Ivana Vuković